Marsel Dišan je
’’raspalio šamar’’ slikarstvu odbacujući ruku i oko slikara u korist uma
(ne)umetnika. Otvara bezgraničan prostor u kojem sve može biti umetnost, a
slika samo jedan slučaj u procesu stvaranja. Umetničko delo više nije
rukotvoračka delatnost, već se premešta na konceptualnu ravan.
Neka
bude dato (Etant donnes) radio je u strogoj tajnosti u periodu
od dvadeset godina od 1946. do 1966.
Kao takvo, ono je jedan od prvih primera 'instalacija', koje su kao žanr imale
da procvetaju kasnije. Dišanovo poslednje delo je nastalo u skrovitom
njujorškom ateljeu, u Četrnaestoj ulici, a završeno na drugoj lokaciji, u
njegovom novom ateljeu u Jedanaestoj ulici. Za
postojanje ovog dela do završetka nisu bili upoznati njegovi prijatelji i
saradnici. Delo se sastoji od više elemenata: starih drvenih vrata, crnog
somota, opeke, drvene ploče, kože, metalne armature, ljudske kose, lampe na
gas, poliranog stakla, linoleuma, sijalice i elektromotora. Dvokrilnim
vratima je dodao dva otvora i ona potiču od većih vrata sa jedne španske
kuće.
Početkom
1969. godine, delo je prebačeno u Filadelfijski muzej, gde se nalazi jedna od
najvećih kolekcija Dišanovog dela. Za njegovo sklapanje bila su potrebna tri
meseca.
Kada se priđe delu,
najpre se vide samo dvokrilna vrata okružena starim ciglama. Provirujući kroz
dve rupice na vratima, naše oko se usredsređuje na trodimenzionalnu
konstrukciju, nalik muzejskoj diorami. Tu, na dnevnom svetlu, leži naga ženska
figura na krevetu od suvih grančica, skrivenog lica, sa raširenim
nogama, otkrivajući svoje intimne delove. Njen genitalni predeo je bez dlaka.
Ona u desnoj ruci drži visoko podignuto plinsku lampu. U pozadini se nazire
šumski planinski predeo i vodopad. Nije jasno da li je ženska figura
živa ili mrtva. Njen stav nam govori da je sa njom postupano nasilnički, ili da
je bila seksualno aktivna, ili jedno i drugo. Umetnik, kao u šahu, povlaci
jedan pažljivo promišljen potez ,on posmatrača stavlja u ulogu voajera koji
postaje kutija njegovih erotskih osećanja. On ostavlja svoje
poslednje delo kao testament gde otkriva svoje tajne koje su ga opsedale tokom
životnog veka. On više nije živ da nosi odgovornost za svoje delo, niti za
odluku publike da gleda kroz proreze. Neka bude dato je work
in progres koje postavlja metafizičko pitanje o besmrtnosti duše.
Fotografija preuzeta sa: https://www.flickr.com/photos/albinoflea/310107854
Fotografija preuzeta sa: http://www.nytimes.com/2009/08/28/arts/design/28duchamp.html?pagewanted=all&_r=0
Maja Ilić
Marsel Dišan je
’’raspalio šamar’’ slikarstvu odbacujući ruku i oko slikara u korist uma
(ne)umetnika. Otvara bezgraničan prostor u kojem sve može biti umetnost, a
slika samo jedan slučaj u procesu stvaranja. Umetničko delo više nije
rukotvoračka delatnost, već se premešta na konceptualnu ravan.
Neka
bude dato (Etant donnes) radio je u strogoj tajnosti u periodu
od dvadeset godina od 1946. do 1966.
Kao takvo, ono je jedan od prvih primera 'instalacija', koje su kao žanr imale
da procvetaju kasnije. Dišanovo poslednje delo je nastalo u skrovitom
njujorškom ateljeu, u Četrnaestoj ulici, a završeno na drugoj lokaciji, u
njegovom novom ateljeu u Jedanaestoj ulici. Za
postojanje ovog dela do završetka nisu bili upoznati njegovi prijatelji i
saradnici. Delo se sastoji od više elemenata: starih drvenih vrata, crnog
somota, opeke, drvene ploče, kože, metalne armature, ljudske kose, lampe na
gas, poliranog stakla, linoleuma, sijalice i elektromotora. Dvokrilnim
vratima je dodao dva otvora i ona potiču od većih vrata sa jedne španske
kuće.
Početkom
1969. godine, delo je prebačeno u Filadelfijski muzej, gde se nalazi jedna od
najvećih kolekcija Dišanovog dela. Za njegovo sklapanje bila su potrebna tri
meseca.
Kada se priđe delu,
najpre se vide samo dvokrilna vrata okružena starim ciglama. Provirujući kroz
dve rupice na vratima, naše oko se usredsređuje na trodimenzionalnu
konstrukciju, nalik muzejskoj diorami. Tu, na dnevnom svetlu, leži naga ženska
figura na krevetu od suvih grančica, skrivenog lica, sa raširenim
nogama, otkrivajući svoje intimne delove. Njen genitalni predeo je bez dlaka.
Ona u desnoj ruci drži visoko podignuto plinsku lampu. U pozadini se nazire
šumski planinski predeo i vodopad. Nije jasno da li je ženska figura
živa ili mrtva. Njen stav nam govori da je sa njom postupano nasilnički, ili da
je bila seksualno aktivna, ili jedno i drugo. Umetnik, kao u šahu, povlaci
jedan pažljivo promišljen potez ,on posmatrača stavlja u ulogu voajera koji
postaje kutija njegovih erotskih osećanja. On ostavlja svoje
poslednje delo kao testament gde otkriva svoje tajne koje su ga opsedale tokom
životnog veka. On više nije živ da nosi odgovornost za svoje delo, niti za
odluku publike da gleda kroz proreze. Neka bude dato je work
in progres koje postavlja metafizičko pitanje o besmrtnosti duše.
Fotografija preuzeta sa: https://www.flickr.com/photos/albinoflea/310107854
Fotografija preuzeta sa: http://www.nytimes.com/2009/08/28/arts/design/28duchamp.html?pagewanted=all&_r=0
Maja Ilić
No comments:
Post a Comment